„Čitavo područje oko Granešinskog polja pripadalo je do XIII. st. pod Castrum Zagrabiense, a stanovnici su bili castrenses ili gračani. …Oni su živjeli kao slobodni ljudi u plemenskim bratstvima.“ (Citat: Magda Junaković: Z naših bregov)

Tijekom XIII. i XIV. st. Kaptol dolazi u posjed granešinske zemlje i okolnih naselja.

„Kako su u XIII. st. svi stanovnici ovoga kraja postali kmetovi, bili su dužni obrađivati crkvene oranice, livade i vinograde…Svi kmetovi, i kaptolski i biskupski, davali su od vinograda dio prihoda koji se zvao gornica…Prema kanonskim vizitacijama koje nabrajaju davanja pojedinih porodica, zaključuje se da u Granešini broj stanovnika tijekom XIII. st ne prelazi stotinu.“ (Citat: Magda Junaković: Z naših bregov)

Misli se da je naselje nastalo nešto prije 1576. godine kada se spominje sjedište crkvene župe. „Ime Granešina javlja se već 1266. godine u kaptolskim knjigama u obliku Caranisapula (Granešinsko polje), 1355. godine kanoni bilježe Kranesina, 1472. Kranesino Poye i Granosina Poya 1522. godine. U to vrijeme vjerojatno još uvijek nije bilo nikakva naselja nego se ime odnosilo samo na polja. Svakako, naselje je nastalo prije 1576. godine kada je sjedište župe premješteno iz Oporovca u Granešinu. Etimologija imena je nepoznata. Juraj Ćuk, na primjer, govori o Pavlu, sinu Opora, koji je 1279. godine prodao ´u kraju južno od Petrovine prema Buni, svoje zemlje. U ugovoru i kasnije parnici oko te zemlje spominju se vode Bunica i Hraneznik (nazvan po nekom Hranešu). To isto ime kao Graneš imamo u Granešini.´… S druge strane, u narodu se očuvala predaja o postanku naselja na brdu Gorica (taj naziv se susreće i u matičnim knjigama iz XVII. st. kao Goricza). I danas se brežuljak na kojemu je crkva naziva Gorica, a stanovnici Goričani..Legenda govori da su seljani Oporovca na Gorici napasali svinje od kojih je jedna, pod imenom Graneš, rujući zemlju iskopala kip. To je nagnalo seljake da tu sagrade crkvu oko koje se kasnije razvilo naselje…Imenički sufiks –ina ima mnoga različita značenja, a među ostalima i toponomatično: Petrovina, Đakovština. Tako bi značenje toponima Granešina moglo biti mjesto na kojem se napasa blago.“ (Citat: Magda Junaković: Z naših bregov)

Dugogodišnji župnik granešinski, vlč. Mijo Pavlaković tvrdio je da ime Granešina potječe od latinske riječi grána, što znači zrno, a povezivao je to sa zrnjem pšenice koja se sadila u okolnom području.

1848. godine ukinuto je kmetstvo i tada u Granešini dolazi zbog gornice do oštrog sukoba između seljaka i pandura, a zatim i vojske.

„Borbe oko gornice nastavile su se kroz čitavu 1849. godinu pa i dalje. Vinograd je bio najunosnije zemljište te je seljaka i kanonika privlačilo da budu njegovi vlasnici…Konačnu odluku o potpunom ukinuću kmetstva donio je apsolutistički ministar Aleksandar Bach 1853. godine, ali Kaptol još uvijek drži velike posjede…“ (Citat: Magda Junaković: Z naših bregov)

„1862. godine u katastarskoj mapi zapisano je da je Granešina općina u sastavu kotara Zagreb. Imala je svega dvadesetak stambenih zgrada od kojih su tri bile zidane. Zemljište oko naselja bilo je rasparcelirano na 122 parcele, uglavnom oranice… Tijekom cijelog 19. st. nije bilo većih promjena niti naglijeg porasta stanovništva.

… Seljak se borio s neimaštinom jer je urod uglavnom bio slab, a prirodne nepogode česte. Dragutin Blut, učitelj, zabilježio je u školskoj Spomenici 1898. godine: ´Povodnja – 11. lipnja.Bilo je samo 5 ili 6 djece u školi, takova izašla voda kakove svijet ne pamti. Sve brvi i mostovi razoreni. Usjevi zamuljeni i uništeni. Patačićev mlin razoren, a u njemu spavajući Patačić se utopio.Peradi i svinja mnogo podavila voda. Gdjegdje jest sva plodna zemlja s polja isplavljena.´

… Došla je 1914. godina i rat. Iz Granešine u vojsku su otišli svi sposobni muškarci od 18 do 42 godine. Nije bilo dovoljno ljudi za obranu zemlje. Sve je poskupjelo.

… Vijesti o zarobljenicima , ranjenicima pa i poginulima stizale su u selo. Među prvima iz Granešine poginuo je Martin Novak.

… Da zlo bude veće, 1916. godine bila je strašna suša. Dva mjeseca nije padala kiša. Izgorjela je trava i kukuruz, glavna ljudska i stočna hrana.

Selo je radosno dočekalo svršetak rata i oslobođenje zemlje nakon osam stoljeća. Vjerovalo se u sigurno rješenje agrarnog pitanja. 1919. godine provedena je nepotpuna agrarna reforma. Kaptolu je oduzeta zemlja južno od Bečke ceste (Zagreb-Sesvete). Iskrčena šuma Gajište pretvorena je u obradiva polja, a obrađivali su je ´iz dijela´ seljaci Novaka, Oporovca, Granešine, Novoselca i Sv. Šimuna. Reformom je zemlja dodijeljena onim seljacima koji su imali mnogo djece pa je tako i nekoliko granešinskih porodica dobilo tu zemlju. Razočaranje zbog nepotpuno provedene reforme bilo je vidljivo. Porezi, pljenidbe i dražbe bile su oruđe i nove, ujedinjene države. Ljudi su pred državnim činovnicima i žandarima skrivali stoku i bježali od kuća jer je način ubiranja poreza bio takav da se nije mnogo razlikovao od turskog harača. Nasilja žandara bila su poznata svakom stanovniku Granešine.

… Kriza pred početak novog svjetskog rata osjetila se i na selu. 1938. godine bila je tolika suša da se zemlja samo plitko orala te je prihod bio slab. Krme (hrane za stoku) bilo je toliko malo da se stoka prodavala u pola cijene. Proizvoda za prodaju bilo je vrlo malo, a ostalih prihoda nije bilo. Manji broj ljudi radio je u gradu kao nekvalificirana radna snaga, no i oni su bili otpušteni 1939. godine. Seljaci su bili uglavnom članovi Hrvatske seljačke stranke (HSS), a zastupnik im je od 1920. godine bio Franjo Malčić iz Slanovca.

… Početkom 1942. godine krenuli su prvi borci u partizane, a grupe mladih ljudi u Oporovcu, Branovcu, Novoselcu, Novakima aktivno sudjeluju skupljajući sanitarni materijal, oružje i odjeću za partizane. … Iz Moslavačkog odreda poslani su u Prigorje Josip Benc-Moser i Ignac Gegač-Žiga. Oni su osnovali prvu partizansku udarnu grupu od ovdašnjih seljaka i radnika pod imenom Moserova grupa. Grupa nije bila brojna, ali je okupljala simpatizere koji su noću sudjelovali u raznim akcijama, a danju su kod kuće radili svoj posao. … Grupa se i dalje borila u sve težim uvjetima, naročito u 1944. godini kada je neprijatelj, povlačeći se, stvarao jaka uporišta. U listopadu i studenom partizani su mobilizirali u Oporovcu i Granešini oko 60 ljudi.“ (Citat: Magda Junaković: Z naših bregov)

Drugom polovinom travnja, a naročito početkom svibnja opažalo se gotovo užurbano povlačenje Nijemaca iz istočnih i južnih strana. Stacionirali su na prolazu po našim selima u kućama, dvorištima, trnacima, a naročito u voćnjacima. Uvijek i svuda su se dobro zaštićivali i kamuflirali. …U ponedjeljak, 7.5. popodne oko 3h govori na radiju dr. Juraj Kumičić kao zapovjednik Zagreba …da će predati grad bez borbe i otpora… Po cesti, putevima, svim stazama, a i poprijeko preko polja, šuma i livada vide se neprekinute gotovo povorke u većim ili manjim grupama povlačeće se vojske, dolazeće od Novoselca, Branovca tj. istočnih strana prema zapadu tj. prema Zagrebu, Novakima itd. …U utorak dne 8.5. ušle su prve dolazeće čete u grad sa svake strane. Topovi su čitav dan udarali uz stalnu paljbu koja se čula sa svih strana. ...U početku noći bilo je sve mirno. Kasnije su se čule neprekidne povorke i kolone povlačeće se vojske, dolazeće od Taboršaka prema Miroševcu po cesti i dalje prema Markuševcu. To je bilo toliko vojske da se promet nije mogao odvijati samo cestom već i po polju uporedo sa cestom. Po glasovima se razaznavalo da su to Nijemci, Talijani, Čerkezi, domobrani, Poljaci, ustaše itd. sa svim rodovima oružja, pa zaprežne i motorizirane kolone. Oko pola pet ujutro u srijedu dne 9.5. kao da se sve umirilo… Iznenada u zatišju počne s istočne (Novoselec – Branovec - Oporovec) i sjeveroistočne strane oštra i jaka paljba iz pušaka, strojnica itd. Nastala je baš u samoj Granešini strašna borba i to počev od Taboršaka, odnosno od križnog drva pa do groblja. Partizanske čete približile se nečujno i iznenada sa strane Novoselca do pod Granešinu i iznenadile povlačeće se i zaostale trupe. ...Iza 12 sati se gotovo sve smirilo osim nešto sitne paljbe. …Oko 3 sata dolaze čitave čete partizana, a naročito na školsko dvorište po vodu i da se iza borbe odmore. …Cesta od Taboršaka do groblja pravo je groblje uništenih automobila, topova, kola, ubijenih ljudi, konja, pa i po polju uz, a i podalje od ceste… Tako se evo u Granešini, na cesti od Križa do groblja, završila zadnja ura velikog svjetskog drugog rata nastavljajući još u Markuševcu i dalje također sa teškim borbama. (Citat: Spomenica OŠ Granešina)

1947. godine Granešina je dobila električnu struju, a 1948. godine vodovod. 1967. godine izglasan je samodoprinos za asfaltiranje glavnog puta kroz selo, a 1972. godine proveden je plinovod.

Posljednjih godina Granešina i susjedna sela izmijenili su svoj prvobitan izgled. Nestala je većina malih drvenih kuća, a na njihovom mjestu sagrađene su lijepe zidane kuće s punim komforom. Stanovništvo je danas zaposleno u zagrebačkim privrednim tvrtkama, ustanovama i uslužnim djelatnostima, a rad na njivama i u vinogradima ostaje tek rekreaciona aktivnost.

U monografiji „Z naših bregov“ Magda Junaković kaže:„Crkva Blažene Djevice Marije bila je nekad u Oporovcu. … U popisu župa iz 1334. godine crkva u Oporovcu spomenuta je pod imenom Blažena Marija Oprouch. … Ne zna se točno kad je sagrađena crkva u Granešini. 1355. godine spominje se župnik Georgius Sacerdos de Kranesina (Juraj svećenik iz Granešine) kao tužilac u sporu s nekim Marketom zbog svetogrdne provale u crkvu. (Tkalčić, Spomenici grada Zagreba) Taj podatak govori da je možda u to vrijeme bila sagrađena crkva u Granešini.“

Međutim, za monografiju OŠ Granešina župnik Mijo Pavlaković je napisao:

„Crkva se prvi put spominje 1217. godine u darovnici kralja Andrije kojom on, na molbu prepošta zagrebačkog Kaptola, potvrđuje razne darovnice pa i darovnicu kojom zagrebačkoj biskupiji daruje posjed Oporovec. U ispravi se spominju međaši: kraljevska cesta, velika cesta, potoci Johan i Jelseuch (Jalševec) što znači da je taj posjed obuhvaćao šire područje u okolici Oporovca i kasnije Granešine. Prema toj povelji crkva je bila na mjestu na kojem je sada jer je to prema stranama svijeta ova orijentacija. Oporovec je od tog označenog posjeda sjeverno, ne zapadno. Posjed završava kod crkve Svete Marije na zapadu. Ovime se isključuje crkva u Oporovcu koja bi kasnije bila preseljena na ovaj brežuljak. Tada se još ne spominje Granešina. Crkva je vjerojatno bila drvena, a kasnije zidana. Kada je točno Granešina postala župa, ne zna se.“

Prvi zabilježeni podataka o postojanju crkve u Granešini seže u 1502. godinu kad ju je razrušio potres. I kasnije je crkva često bila oštećena. Potres ju je razorio i 1590., a obnavljanje je trajalo do 1622. godine. 1732. godine požar prouzrokovan munjom uništio je unutrašnjost crkve, a isti se slučaj kasnije još dva puta dogodio. 1874. godine drveni toranj zamijenjen je zidanim, ali ga je 1880. razrušio snažan potres. Tada su od crkve ostali samo zidovi.

„Obzor“ br. 261 donosi sljedeći izvještaj: „Ne samo da nam je starinska naša crkva razorena, školska zgrada teško oštećena, da se u njoj djeca poučavati nemogu, već oplakujemo i gubitak jednoga čovjeka, dočim je župnik Stjepan Mikec upravo njekim čudom sretno izbjegnuo. Kao što obično, služio je župnik u to doba misu. Obično služi župnik misu kod velikoga oltara; nu dne 9. studenoga odabra srećom mali oltar na lievoj strani crkve. Uz župnika bijaše samo podvornik kod mise i seljak Petar Novak, koj sjedjaše u klecalu pod glavnim svodom. Jedva bijaše župnik u polak mise, kadno se na jedan krat uz nastalu tminu poče crkva grozno tresti. U taj čas sruši se zvonik uz strahovit štropot te mu ruševine padnu sredinom crkve prema velikom oltaru, razbiju crkveni krov i provale strop, dočim se kuba zvonika položi preko slomljena krova. Župnik padne onesviešten na tle, dočim Novaka, bježećeg izpod zvonika van, zaspu ruševine. Župnik i podvornik spasiše se, kako je prva lomljava prestala na pobočna vrata, koja su ljudi, budući ruševinom zapremljena, težkom mukom otvorili.“

Gradnju nove crkve vodio je arhitekt Herman Bollé od 1885. do 1896. godine, a 13. listopada 1901. posvetio ju je zagrebački nadbiskup Josip Posilović.

Na trgu pored crkve, „pijaci", sagrađena je provizorna crkva od hrastovine, koja je nakon izgradnje nove crkve 1896. godine iznajmljena školi za 70 forinti godišnje na petnaest godina.

2. siječnja 1906. godine u 5,30 sati bio je strašan potres. Od trešnje koja je trajala 10 – 12 sekundi pao je križ s crkvenog tornja i crkva je oštećena.

7. svibnja 1945. godine u borbama za oslobođenje Zagreba stradala je i crkva. Srušena je južna strana crkvenog zida, stepenice tornja, oštećen je toranj i probijen betonski zid crkvene ograde s južne strane. Poslije rata restaurirana je i stavljena pod zaštitu konzervatorskog zavoda.

Župna crkva u Granešini uvijek je bila posvećena Blaženoj Djevici Mariji, samo se čini da je prije bila posvećena Uznesenju Marijinom na nebo, a pojavom prošteništa na Mariji Bistrici, a vjerojatno i Remetama, promijenjena je titula u Rođenje Blažene Djevice Marije. Današnja crkva izgrađena je u neogotičkom stilu, kao i obnovljena katedrala. Iznutra je temeljito obnovljena 1976. godine, toranj i krov su obnovljeni 1991., a prilazno stubište, križni put, i okoliš, uključujući i rasvjetu, obnovljeni su 1996. godine.

Crkva u Granešini danas se nalazi pod zaštitom kao kulturno dobro.

Početkom Domovinskog rata 1991. godine Pionirski grad mijenja ime u Grad mladih te postaje privremeno boravište 26.000 pripadnika Zbora narodne garde i MUP-a, a od 1992. tu dolaze prognanici iz Vukovara. Ustanova Grad mladih Granešina obavlja djelatnost svedenu samo na organizaciju jednodnevnih sportsko-rekreacijskih boravaka djece u šumi te na obilazak značajnih mjesta u gradu..

Grad mladih se od 2001. godine nalazi u vlasništvu TD "Vladimir Nazor". Sustavna obnova započela je već 2002. godine i kontinuirano se provodi. Cijeli prostor parka i otvorenih dječjih igrališta redovito održavaju Hrvatske šume. U zadnje vrijeme bilježi se znatan porast gostiju ovom jedinstvenom mjestu u Gradu Zagrebu.

2003. godine izgrađen je Ribolovno-rekreacijski centar "Grad mladih - Granešina" i prilagođen je osobama s invaliditetom da mogu samostalno i sigurno loviti ribu.

Danas mnogi izletnici i roditelji s djecom dolaze u Grad mladih, naročito vikendom, na odmor, šetnju i rekreaciju.