|
||||
|
||||
Tebi, grade moj (Zdenka Vučković i Arsen Dedić, 1966.) |
||||
|
|
|
||
Od 1999. Dan grada Zagreba slavi se 31. svibnja, na dan Majke Božje od Kamenitih vrata, koju je kardinal Franjo Kuharić i javno proglasio zaštitnicom grada Zagreba, na osnovi višestoljetne tradicije (od 1731. godine) štovanja njezina lika u kapelici Kamenitih vrata. Ne postoji službeni dokument koji objašnjava simboliku elemenata zagrebačkog gradskog grba, no u tradiciji su se ustalila neka objašnjenja: Zeleni brijeg predstavlja brdo Gradec (Grič, ili Gradić) gdje je oko IX. stoljeća, na području današnjeg Gornjeg grada, nastalo istoimeno naselje (Gradec) – kao jezgra budućega Zagreba.
|
||||
POVIJEST GRADA |
||||
Za turskih najezda na Europu, od XIV. do XVIII. stoljeća, Zagreb je važna pogranična utvrda. Barokna obnova grada u XVII. i XVIII. stoljeću mijenja obličje Gradeca i Kaptola. Ruše se stare drvene kuće a podižu raskošne palače, samostani i crkve. Bogatstvu grada pridonose brojni trgovački sajmovi, prihodi od posjeda i mnoštvo obrtničkih radionica. U grad doseljavaju imućne plemićke obitelji, kraljevi službenici, crkveni velikodostojnici i bogati trgovci iz cijele Europe. Otvaraju se škole i bolnice, prihvaćaju se kulturni običaji europskih prijestolnica. Grad prerasta svoje srednjovjekovne granice i širi se prostranom ravnicom. Podižu se prvi perivoji i ladanjska imanja. Zagreb se potvrduje kao upravno, gospodarsko i kulturno središte Hrvatske.
Administrativnim ujedinjenjem Kaptola, Gradeca i okolnih naselja u jedinstveni grad Zagreb 1850. godine, njegov se razvoj još više ubrzava. Razorni potres iz 1880. godine pokrenuo je obnovu i modernizaciju mnogih dotrajalih četvrti i građevina. Podižu se reprezentativne javne zgrade, ureduju,parkovi i fontane, organizira se javni prijevoz i komunalne usluge. U XIX. stoljeću broj se stanovnika udeseterostručuje. Dvadeseto stoljeće donosi u Zagreb duh secesije. Grad živi u obilju građanskog društva, čvrsto povezan s tadašnjim europskim središtima kulture, umjetnosti i znanosti. S rastom bogatstva i industrije, grad se od 60-tih godina naglo širi prostranom ravnicom uz rijeku Savu gdje niče suvremeni poslovni grad, spreman za izazove trećega tisućljeća. Prapovijesno doba Ljudske naseobine na širem zagrebačkom području pojavljuju se davno, u prapovijesno doba. Među najstarijim nalazištima ističe se spilja Veternica na jugozapadnim obroncima Medvednice, a nalazi potječu iz starijeg kamenog doba. 1300. - 750. prije Krista Postoje tragovi života čovjeka u nizinskim krajevima oko rijeke Save; nađeno je brončano oruđe i grobovi tzv. kulture polja sa žarama nazvane prema spaljivanju pokojnika i pohranjivanju pepela u zemljanim žarama. Rimsko razdoblje Na području današnjeg Zagreba živio je starosjedilački rod Andautonijaca. Iskapanjima su otkriveni bedemi, ostaci kanalizacije, nekropole, tragovi luke i mnogi sitni materijali. Jezgra stare Andautonije bila je na mjestu današnjeg sela Ščitarjeva, na desnoj obali Save, 7 km sjeveroistočno od Velike Gorice. Andautonijci iščezavaju tijekom razdoblja od 4. do 7. stoljeća za vrijeme velikih seoba naroda, a pripadnike ostataka plemena pridošli Hrvati u 7. stoljeću nazvali su Vlasima, a njihovo selo Vlaška ili Laska ves. Rani srednji vijek U predjelu Kruga (Trnje) nađeno je iz tog razdoblja nekoliko grobova sa zemljanim posudama te željeznim oruđem i oružjem iz 8. stoljeća. Otkriće starohrvatskog nakita u grobovima na Kaptolu pokazuje da je tu u 10. i 11. stoljeću postojalo naselje. Manji pojedinačni nalazi (ranobizantski novac iz 6. stoljeća) na Griču pridonose vjerovanju da je i u tom dijelu današnjeg Gornjega grada postojalo naselje. |
||||
Pregled značajnih događaja oko 600. n.e.
Propada staro rimsko naselje Šćitarjevo (Andautonia). Na ove prostore dolaze Hrvati, a najstariji su dokazi o njihovom boravku grobovi na Visokom brijegu u Velikoj Gorici. 1850. Zagreb, objedinjavanjem svih dijelova, postaje jedinstveni grad, a za prvog je gradonačelnika izabran Josip Kamauf, koji je do tada bio varoški sudac Gradeca. 1862. Otvorena prva željeznička pruga na relaciji Zidani Most-Zagreb-Sisak. |
||||
POVIJEST U SLIKAMA  |
||||
ZNAMENITOSTI GRADA |
||||
Katedrala Marijina Uznesenja  Kralj Ladislav (1040. - 1095.) nakon osnivanja biskupije u Zagrebu najvjerojatnije nije gradio novu crkvu, nego je postojeću odredio za katedralu. Tek nakon njegove smrti počela je gradnja nove prvostolnice. Ona je završena 1217. godine, a posvetio ju je kralj Andrija II. (1205.-1235.) kad je ovuda prolazio u V. križarski rat. Već 1242. godine Tatari su razrušili novoizgrađenu katedralu, pa je biskup Stjepan II. (1225.-1247.) za potrebe katedralnog bogoslužja dao podignuti kapelu sv. Stjepana Prvomučenika. Ta građevina romaničko-gotičkih oblika danas je ugrađena u Nadbiskupski stol. Biskup Timotej (1263.-1287.) počeo je gradnju nove, monumentalne katedrale u koju su bili ukomponirani ostaci predtatarske katedrale, a posvetio ju je sv. Stjepanu, ugarskom kralju. Uspio je izgraditi središnju i dvije pokrajnje apside s oltarima te sakristiju. Freske u sakristiji (ikonografski veoma zanimljive - sv. Kvirin između sv. Dominika i sv. Franje) vjerovatno su iz vremena biskupa Augustina Kažotića (1303.-1322.). Biskup Eberhard (1397.-1406. i 1410.-1419.) zaslužan je za gradnju triju crkvenih lađa (o čemu svjedoči njegov biskupski grb na zidovima i stupovima), a za biskupa Osvalda Thuza (1466.-1499.) cijela je građevina natkrivena. Tada se počeo graditi zvonik na južnoj strani pročelja, koji je dovršen tek u 17. st., kao renesansno-barokno zdanje. Zbog turske opasnosti, biskup Thuz započeo je gradnju katedralnih utvrda. Gradnja je trajala sve do 1517. godine kad ih je završio upravitelj Zagrebačke biskupije ostrogonski nadbiskup Toma Bakač. Pred ulazom u katedralu podigao je kulu koja je po njemu nazvana Bakačeva. Ona je srušena nakon posljednjeg preuređenja katedrale 1906. godine. Tijekom 17. st. katedrala je više puta stradavala u velikim požarima, ali tijekom obnova unutrašnjost joj je obogaćivana vrijednim inventarom - baroknim oltarima (drvenim i mramornim) i propovjedaonicom kipara Mihaela Cusse (Kuše) koja se i danas nalazi u srednjoj lađi. Unutrašnjost katedrale obogaćivana je i kasnije. Biskup Aleksandar Alagović (1829.1837.) nabavio je sliku Uznesenja Marijina, koja je bila postavljena na glavnom oltaru te pjevački kor. Nadbiskup Juraj Haulik (1837. - 1669.) uklonio je oltarnu sliku (prodao ju je župnoj crkvi u Pregradi), a umjesto nje dao je podići neogotički glavni oltar. Uz to 1855. godine nabavio je velike orgulje (3 manuala i pedal te 53 registra), tvrtke Walcker iz Ludwigsburga. Arhitektura orguljnog ormara neogotičkih je stilskih oznaka. Konačno Haulik je dao oslikati prozore svetišta. To su najstariji vitraji u Hrvatskoj. U nastojanju da se katedrali vrati prvotni izgled, u Zagreb je pozvan bečki profesor arhitekture Friedrich Schmidt koji je u Zagreb doveo svog učenika Hermanna Bollea. Međutim, katastrofalni potres 1880. godine teško je oštetio katedralu pa je prema nacrtima H. Bollea katedrala ne samo obnovljena, već je u unutarnjem uređenju dobila obilježja neogotike. To je posebno došlo do izražaja oblikom pročelja i dvaju neogotičkih zvonika (visokih oko 105 m), čime je 1902. definiran sadašnji izgled katedrale. |
||||
Hrvatsko narodno kazalište
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu posjeduje jedan željezni i sedam oslikanih zastora koji se postavljaju u različitim svečanim prigodama. Najstariji i ujedno prvi, zastor u obliku lepeze Djed, unuk i vila pripisuje se hrvatskom slikaru Vjekoslavu Karasu i postavljen je oko 1850. godine. Jedini je sačuvani predmet iz scenske opreme staroga, gornjogradskog tzv. Stankovićeva kazališta. Među brojnim prijedlozima koje je intendant Stjepan Miletić upućivao Vladi tijekom izgradnje nove zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta, prihvaćena je njegova zamisao da svečani zastor za otvorenje novoga kazališta 1895. izradi slikar Vlaho Bukovac. Danas poznatom pod imenom Hrvatski preporod, zastoru je bio radni naslov Slavlje narodne lirike i dramatike, a stvarni Preporod hrvatske književnosti i umjetnosti. Za temu svečanoga zastora Miletića je vodila misao o kulturnom objedinjenju dvaju hrvatskih središta – Dubrovnika i Zagreba. |
||||
Trg bana Josipa Jelačića
|
||||
Dolac
|
||||
Crkva sv. Katarine
|
||||
Kula Lotrščak
|
||||
Crkva sv. Marka
Vanjski izgled crkve krasi, već spomenuti krov koji je napravljen za vrijeme velike restauracije od 1876. do 1882. godine pod vodstvom Friedricha Schmidta i Hermanna Bollea. Potkraj 14. stoljeća napravljen je južni portal koji također ima veliku ulogu u vanjskom identitetu crkve u kojemu je smješteno petnaest kipova. Ispred portala, na trgu, nalazio se stup srama na kojemu su bili vezani optuženi građani i na taj način odsluživali kaznu. Zvonik crkve dovršen je 1669. godine kad je na njega postavljen sunčani sat, a za izgradnju zvonika zaslužan je graditelj Antun Maczetto. Zvonik je potom stradavao u požarima 1674. i 1806. godine. Na zidu sa zapadne strane nalazi se kopija grba zagrebačkog Gradeca (najstariji grb Zagreba) iz 1499. godine. Original se čuva u Muzeju grada Zagreba. Na dan 15. veljače 1573. godine, na Trgu svetog Marka smaknut je Matija Gubec, vođa seljačke bune. |
||||
Kamenita vrata  Jedna od najtežih obveza koje su građani Gradeca morali preuzeti za povlastice, što su ih godine 1242. dobili »Zlatnom bulom«, bila je gradnja jakih utvrda oko čitavoga grada. Toj su obvezi udovoljili, i između 1242. i 1266. podigoše oko Gradeca snažne utvrde. Tako su zidovi ostali sve do danas, jasno samo djelomice, a od vráta kroz koja se ulazilo i izlazilo iz grada ostala su samo Kamenita vrata. najzanimljivija povijest Kamenitih vrata, koja jamačno postoje od 1266., premda se spominju tek 1429. Često su pregrađivana, veliki požari nisu ih mimoišli, a pri posljednjem, godine 1731., ostala je slika Majke Božje neoštećena, pa je udovica Modlar sagradila kapelicu koja i danas postoji i čuva sliku Bogorodice. Od tih davnih vremena Majka Božja od Kamenitih vrata ostaje najveće zagrebačko zavjetovalište, gdje pobožni puk nalazi utjehu i nadu, gdje zapaljenim svijećama odaje zaštitnici zahvalnost ili molbu za bolje sutra u ovozemaljskom životu. Nekoć su u prizemlju bili dućančići, »štacuni«, a katovi su često služili za stanovanje, obitavali su tu čuvari vratiju, neko je vrijeme tu bila i djevojačka škola, zatim uredi, razna društva, kako bi od 1907. do 1926. u tom prostoru bio smješten Muzej grada Zagreba. Prođemo li kroz vrata prema Kamenitoj ulici, s lijeve strane nalazi se u niši vrata kip Dore Krupićeve, glavnog lika Šenoina romana »Zlatarevo zlato«, rad kipara i medaljara Ive Kerdića. U Kamenitoj ulici nalazi se i najstarija zagrebačka apoteka, jer se ljekarnička služba spominje 1355. |
||||
Leunicijeva potkova Zagreb ima dugu parkovnu tradiciju te nadasve lijepu i vrijednu parkovnu baštinu. Prve se zelene površine u Zagrebu javljaju tijekom srednjovjekovnog razdoblja, i to u obliku vrtova (hortulusi). Tijekom XVIII. stoljeća uređuju se i prvi parkovi te perivoji (Maksimir). Danas Zagreb ima 30 parkova, a među najreprezentativnije svakako spada kompleks parkova u središtu grada poznat pod nazivom „Lenucijeva ili zelena potkova“. To je zbirno ime za slijed od sedam zagrebačkih trgova, koji sa svojim parkovima i zelenim površinama poput trodjelnog okvira uokviruju četvrt Donjega grada. To su: Trg Nikole Šubića Zrinskog s jednim od najljepših zagrebačkih parkova Zrinjevcem, Trg Josipa Jurja Strossmayera, Trg kralja Tomislava, Trg Ante Starčevića, Botanički vrt, Trg Marka Marulića, Trg Ivana Mažuranića i Trg maršala Tita. |
||||
Zrinjevac  |
Botanički vrt  |
Trg Josipa Jurja Strossmayera  |
||
Trg kralja Tomislava  |
Trg Ante Starčevića  |
Trg Marka Marulića  |
||
Trg maršala Tita |
||||
Groblje Mirogoj
Ubrzo nakon otvorenja groblja Mirogoj (1879. godine), graditelj Herman Bollé je započeo gradnju veličanstvenih arkada koje je dovršio 1917. godine. U tom vremenu dovršene su zapravo arkade, ali ne i portal i kapela koji spajaju južne i sjeverne arkade. Arkade su vrlo kvalitetno izgrađene što je potvrđeno 1880. godine kada je Zagreb pogodio snažan potres koji je teško oštetio oko 1700 kuća, uključujući i one kojih su zidovi bili deblji od dva metra, poput onih Isusovačkog samostana. Premda je središte potresa bilo u neposrednoj blizini groblja (na Medvednici) arkade nisu pretrpjele niti najmanje oštećenje čime su Bolléov projekt, ali i sama izvedba dobile najviše ocjene za solidnost i izdržljivost. |
||||
Park Maksimir
|
||||
Jarun
ŠRC Jarun je svoj današnji izgled dobio 1987. godine, kada je potpuno uređen za Univerzijadu. Na prostoru veličine 70 hektara uređena je veslačka regatna staza dužine dva kilometra, asfaltirano oko šest kilometara prometnica koje ga okružuju, sagrađeni su prateći sportski objekti (upravna zgrada, veslački dom, tribine, igrališta,..) kao i nekoliko ugostiteljskih objekata - diskoteka Aquarius i dr. |
||||
JESTE LI ZNALI? |
||||
BABINJAK - Poznata su prva uređena kupališta na Savi u Podsusedu i kod Savskog mosta (Jadranski most – sportski tereni Mladosti). Bio je tu poznati 'babinjak', sunčalište za žene-nudistice. Cjelokupni kompleks sastojao se od drvenog sunčališta i kabina, s izdvojenim "babinjakom", a u Savi je bio drveni bazen – izgrađen rešetkasto od letvica kako bi uvijek bila tekuća voda. Na pješčanoj obali Save odvijao se u ljetnim mjesecima uvijek buran život. Kroz tjedan više su se okupljali mladi, a nedjeljom su dolazile cijele obitelji. Poslije poplave 1964. kupalište je počelo propadati i s vremenom je srušeno. Ostao je tek prvi pravi bazen koji je pred Univerzijadu preuređen u dječji bazen na prostorima sadašnjeg plivačkog kompleksa na Savi. |
||||
zg-zg.gif)
Današnji Zagreb izrastao je iz dvaju srednjovjekovnih naselja koja su se stoljećima razvijala na dvama susjednim brežuljcima. Prvi pisani spomen Zagreba datira iz 1094. godine kada je na Kaptolu osnovana biskupija, dok susjedni Gradec 1242. godine biva proglašen slobodnim kraljevskim gradom. Oba ta naselja bila su okružena čvrstim bedemima i kulama, ostaci kojih su očuvani sve do danas.
Kazalište je svečano otvoreno 14. listopada 1895., kad je u dva sata poslijepodne car Franjo Josip I. na stupiću balkona, a pred brojnim građanima iz Zagreba i svih hrvatskih krajeva, simbolično izveo zadnji udarac srebrnim čekićem što ga je za tu prigodu izradio kipar Robert Frangeš Mihanović. Prva svečana predstava, također u nazočnosti cara i brojnih uzvanika, u novoj je zgradi održana navečer u sedam sati – Slava umjetnosti, alegorijski „scenski prolog u tri slike“ Stjepana Miletića uz glazbu Ivana pl. Zajca, u kojem su nastupali prvaci Drame i Baleta, te osma slika Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski.
Prestankom opasnosti od Turaka u 17. stoljeću, gospodarski razvoj dobiva snažniji zamah. Stanovništvo se od polovice 18. stoljeća povećava i gradnja u Donjem gradu naglo napreduje, pa broj kuća ubrzo prerasta gornjogradsko povijesno naselje. Na mjestu današnjega Trga bana Josipa Jelačića formira se glavni trg nazvan Harmica, s obzirom na to da je na njemu bila smještena i carinska, tzv. "tridesetničarska" postaja ("harminc" = mađ. trideset). Na njegovu mjestu davno u povijesti bilo je sajmište za prodaju raznih proizvoda i glavno mjesto fijakera za prijevoz putnika. Od sredine XIX. stoljeća nosi ime hrvatskog bana Josipa Jelačića. Nakon Drugog svjetskog rata prozvan je u Trg Republike, a od osamostaljenja Hrvatske ponovo mu se vraća naziv Trg bana Josipa Jelačića.
Davne 1242. godine, hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. bježeći pred Tatarima sklonio se u kulu Lotrščak, na Gornjem gradu ili Gradecu. U zahvalu za spašeni život i sigurnost daruje Gradecu status slobodnog kraljevskog grada. Od tada Gradec dobiva pravo organizirati sajmište ili tržnicu, te kao slobodni kraljevski grad ubire mitnicu i poreze za vlastiti račun, pa od tada računamo i početak rada tržnice u Gradecu (Zagrebu).
Kad su se 1850. godine Gradec i Kaptol ujedinili u jedinstvenu gradsku cjelinu pod nazivom Grad Zagreb, mi u tržnicama bilježimo početak rada zagrebačkih tržnica. Dakle prva zagrebačka tržnica 1850. godine, nalazila se ispred Katedrale, točnije kod Kaptolske kleti, da bi koncem 19. st. bila preseljena na Trg bana Josipa Jelačića. Godine 1928. Poglavarstvo Grada Zagreba donijelo je odluku o izgradnji središnje gradske tržnice na lokaciji Dolac 2, koja je dovršena 1930. godine.
Crkva sv. Katarine najljepša je barokna crkva u Zagrebu. Sagradili su je isusovci, u razdoblju od 1620. do 1632. godine. To je jednobrodna crkva sa šest bočnih kapela i svetištem. U kapelama se nalazi pet drvenih baroknih oltara (17. st.) te jedan mramorni oltar iz 1729. godine. Svod i zidove karakterizira raskošna štukatura koja potječe iz 1732. godine. U svetištu je nizak glavni oltar koji se nalazi ispred velike iluzionističke kompozicije Sveta Katarina među aleksandrijskim filozofima, čiji je autor ljubljanski slikar Kristofor Andrija Jelovšek. Crkva je temeljito obnovljena nakon potresa 1880. godine prema projektu Hermanna Bollea.
Kula Lotrščak uz nekadašnja mala gradska vrata Dverce na Strossmayerovom šetalištu, smatra se do danas najbolje sačuvanim objektom gradskog obrambenog sistema. Vrata Dverce više ne postoje, ali poznata su po tlocrtu iz 1793. godine. Imala su oblik nepravilna četverokuta, a prolazilo se kroz njih uz ugao kule Nakon rušenja malih vrata Dverce kula je ostala u nizu kuća podignutih na južnom gradskom bedemu. Nazvana je Lotrščak po zvonu “campana latrunculorum” (zvono lopova) koje je s nje zvonilo svake večeri prije zatvaranja gradskih vrata.
Župna crkva nekadašnjeg Gradeca posvećena je zaštitniku grada, sv. Marku. Smatra se da je crkva napravljena još u 13. stoljeću za vrijeme Bele IV, a trg ispred crkve je u to doba bilo mjesto okupljanja trgovaca i glavno mjesto društvenog života stanovnika Gradeca. Ono što ju čini posebnom je krov od šarenih crijepova na kojima su prikazani grbovi kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije i grada Zagreba.
Šezdesetih godina XIX. stoljeća gradska su groblja, prema pisanju tadašnjih novina, bila prenapučena i valjalo je pronaći i osmisliti prostor za novo gradsko groblje. Za usporedbu, u Zagrebu je u to doba (1876. godine) bilo 24.000 stanovnika i deset groblja, dakle, više od 2.000 stanovnika na jedno groblje - današnji Zagreb ima dvadeset i jedno groblje i mnogostruko više stanovnika. S tim u vezi očito je bio i dogovor tadašnje gradske vlasti (gradske općine) koja je još 1872. godine s Nadbiskupijom dogovorila zatvaranje groblja sv. Roka (današnji Rokov perivoj), sv. Tome i sv. Jurja. U istom dogovoru stoji da kapele sv. Roka i sv. Jurja "predaju svoju gotovinu od 17.318 forinta za kupnju novog zemljišta za novo skupno groblje, a za uzvrat se gradska općina obvezuje sagraditi na Mirogoju lijepu grobljansku kapelu". Na taj su se način stekli svi uvjeti za veliku dražbu imanja dr. Ljudevita Gaja zbog uređenja kojeg je dr. Gaj zapao u veliku dugove obnovivši o svome trošku ljetnikovac i sagradivši čak i pristupnu cestu koja vodi na Mirogoj. Iz spomenutih razloga do te je dražbe neminovno trebalo doći nakon Gajeve smrti (u travnju 1872. godine). Već 24. siječnja 1873. godine kupljeno je Gajevo imanje s namjerom preuređenja u centralno zagrebačko groblje. Taj bi se datum mogao smatrati danom osnutka zagrebačkog Mirogoja. Službeno otvorenje groblja bilo je tek 6. studenog 1876. godine.
Uređenje parka Maksimir započinje odlukom koju je 1787. godine donio novoimenovani zagrebački biskup, Maksimilijan Vrhovac, da se prostrana šuma na biskupskom posjedu između Medvednice i Save preuredi u veliki park.
Ime parka, Maksimir, spominje se u pisanim izvorima već 1791. godine. Prvo je javno šetalište u jugoistočnoj Europi, a za javnost je otvoren 1794. godine.
Krajem 18. stoljeća zasnovan je i zvjerinjak, zapravo oveći lovački park.
Staro selo gradskih kmetova zapadno od Horvata. Jedno od prvih službenih spominjanja Jaruna je topografska karta Zagreba koja datira iz 1728. godine. Nakon poplave Zagreba 1964. godine, područje današnjeg jezera ostaje odvojeno od Save nasipom i postaje močvarno područje. Zanimljivo je da uz dva jezera - Veliko i malo, postoji šest otoka - otok Trešnjevka, Otok Univerzijade '87., Otok hrvatske mladeži, Otok veslača, Otok divljine i Otok ljubavi. Otoci divljine i ljubavi nisu povezani mostovima s kopnom.